Šokačka narodna nošnja u slavonskoj Posavini
U starija vremena Šokci, kako muškarci tako i
žene, nosili su odjeću od lanenog tkanja koje
su sami proizvodili. Iz prošlosti i prepričavanja
starijeg svita znamo da su muški nosili samo
rubinu i gaće, a ženske išle u krilcima i oplećku.
Te košulje i krila nisu bili izrađeni od ovakog
tkanja koje danas vidimo na smotrama folklora
(fine šlingovane gaće, rubine i krila). Ovako grubo
tkanje nosilo se svaki dan te se nazivalo svagdanje
ruvo, dok se za nedilju i svetac nosilo svečanije
i bolje. Prije Prvog svjetskog rata i u 19.stoljeću
pojedine dijelove nošnje i obuće radili su brojni
obrtnici : opančari, štrikeri, čurčije i abadžije.
U starije vrijeme nije bilo šnajdera, nego su žene
same sebi izrađivale.
Promatrajući šokačku narodnu nošnju, osobito
na crkvenim godovima (kirbaji),gdje dolazi do
punog izražaja sva ljepota naše šokačke narodne
nošnje, čovjeka upravo zanese njena šarolikost,
slikovitost i izvanredna skladnost boja, što sve
odaje profinjeni ukus. Ne znaš, što čini na čovjeka
veći utisak : ili sama, efekta puna, nošnja ili upravo
graciozno držanje snaša i djevojaka, na kojima to
svečano odijelo tako divno pristaje.
MUŠKA NARODNA NOŠNJA
Muška svečanija nošnja je bila slična svagdanjoj
radnoj, ali uz dodatke ; gaće (hlače) od tkanog
lana, rubinu (košulja), tkanicu i kapu ( šešir).
Zatim kamizol (prsluk), a špenzle (štrikano od
valjane vune) iz jutra ako je hladnije, na nogama
opanci ili obojci. Ovako se oblačilo nediljom
ili svetkovinom. Dok se za hladnijih dana oblačilo
odgodnje čiste, bile rubine i rajtozne (hlače), te
pršnjak (ukrašen ogledalcima od kože bez rukava),
zatim špenzle, na nogama čorapci ili fusekle i obojci.
Za mušku nošnju karakterističan je pršnjak - kožni
prsni ukras koji se nosi zimi, zatim kraći kaput od
valjane vune koji ima više naziva; špenzle, jankel,
reklja, bundžur, ćurakle,...
Muška šokačka narodna nošnja također je - osobito u
momka - često vrlo bogata. Glavu pokriva Šokac obično
crnim, zelenim ili smeđim šeširom, kapom, a na kapu
obamita vrpcu panjtliku, te se kiti cvićem. Osim kape
nosi se i šubara, osobito zimi, i za nju se zatiče cviće.
Rubina (košulja) je dugačka i seže priko pojasa, a prsa
su joj ili rasplitana ili sastavljana, mogu biti šlingovana a i
zlatom vezena. Oko ovratnika negdje se veže na košulju
,,poša'', a neka vrsti kravate (marame), koju su nekada
nosili graničari -husari.Na rubinu navlači se prsluk, koji
se zove i kamizol. Kamizol je obično crn, ali ima ih i od
plave čoje. Stari graničari nosili su samo plave kamizole.
Poleđina je u kamizola često i od svile.
O pojasu pripasuje se tkanica, ali je u muškaraca uobičajeno
da nose kajiš, obično je žute kože. Gaće su bijele, širokih
gaćavica, a nogavice su šlingane, rasplitane, a često i
zlatom vezene. Donji rub gaćavica obamita čipka ili šlinga,
a i rasplit. I muški na noge navlače čarape. One su ili pletene
sa bobicama, dakle pulovane, a običajne su štrikerske,
plavo šarene. U starija vremena, nosili su muškarci
crno bijele vunene tkane obojke, domaćeg proizvoda.
Kasnije su to nosili samo stariji ljudi.
Obuća su opanci, čizme, a rjeđe cipele. Opanci su kadgod
lijepi od crne kože, često i pulovani. Ako su opanci
sa uskim kajišima, zovu se ,,putranci'' ili ,,preplitanci''.
Čizme se obično nose zimi. Cipele su novija moda.
Sve ovo do sada navedeno je ljetna narodna šokačka
nošnja. Zimi se još nosi i pršnjak, kožuv (kožuh), kabanica i
opaklija, a mjesto gaća muški nose hlače, čakšire.
Bijele hlače od grubog lanenog platna zovu se ,,gege'',
a nosili su ih stariji ljudi. U bivšoj Granici hlače su od
plave čoje, a zovu ih pantalone.
Kožuh, pršnjak, kožušak, ćurak i opaklija izrađuje kožušar
ili ćurčija. Kožušak ili pršnjak nosi i muško i žensko, pa
je često, osobito u mlađeg svijeta, urešan pulicama,
ogledalcima i granama od raznobojne kože. Stariji ljudi
nosili su kožuh i ljeti i zimi. Ljeti ga, - vele - hladi, a zimi
grije, i vele : ,,Do svetog Duva (Duhova), ne skidaj kožuva.
A kad prođe sveti Duv, navlači kožuv.'' Još se zimi nosi i
štrikana rekla, koja se zove i ,,špencle'', ,,jankle'' ili ,,ćurakle''.
I kabanica je zimski dio nošnje. Ima sela, gdje kabanicu zovu i
,,japundže'' i gunjac. Dok je nov nosili su ga gazde, a
kasnije kočijaši i čobani.Kasnije se u mušku modu
pomalo uvlači, na žalost i kaput. Nekada su ,,kaputaši''
bili samo varošani, a ne seljani.
ŽENSKA NARODNA NOŠNJA
U slavonskoj Posavini od Broda do Županje što se
tiče nošnje, ona je vrlo raznolika. Šokice su nosile
običnim danom razne rupce (marame), delinke i
farbarice u raznim bojama i sa raznim šarama.
Kao svakodnevno ruv'o nošene su suknje i bluze
od jeftinijeg platna, a najviše od cica kojeg je bilo i
sa dva lica. Za svečanije dane suknje i bluze su
šivane od raznih štofova i sitnog someta, a za veće
svetkovine od štampane svile. Za svagdanju nošnju
ako je bilo hladnije, nošeni su štrikani frosluci, kožuci
a za svečanije opremanje pulani kožuvi, zatim brenovane
veste koje starije žene i danas nose, a po zimi u crkvu su
se nosile plišane jakne crne i braon boje.
Posebno svečana oprava (nošnja) su bile zlatare,
svilenke, šlingani i vezeni skuti i odnice.Vezenje
zlatom je bilo posebno umjeće, pa su tako postojale
žene koje su se bavile tim poslom. Zlato se vezlo
na širokim trakama od pargara koje su onda
prišivane na svilenu ili neku drugu tkaninu.
Kod pranja trebalo je te trake skidati pa nakon
pranja ponovno prišivati. Zlatom je bio vezen i
oplećak. Oplećak je imao rukavedosta duže
od ruku. Rukav se morao podići i vezati pantlikom
trobojnicom ispod lakta. Uz ovako vezenu zlataru
oko vrata su nošene svilene polutine, a najviše
marame križare. One su bile svilene crveno-bijele
boje. Za manje svetkovine i svative nošene su polutine
od finog tkanja, šlingane, vezene svilicom, a najviše
jagodama. Za šlinganu nošnju koristilo se tkanje
zvano frčevac. Isto je bilo d finog pamuka, jako
tankog i frčavog pa mu odatle i naziv. Odnice su
nošene većinom u korizmi i adventu. Bile su vezene
pamukom u boji. Uz odnjicu su nošene polutine i pregače
tamnije boje. Kod nošenja sukanja od štofa pod suknjom
su nošena dvoja-troja krila (podsuknje). Krila su bila dugačka
tako da su sezala do pazuha. Kad se svežu uzicom u struku,
preostali dio od struka do pazuha se srola oko pojasa i
tako se formiraju kukovi, a suknja bude mnogo šira. Gornja
krila budu šlingana da se vidi šlinga kad se suknja podigne,
tj. potprimi. Kad su se nosile zlatare i svilanke, onda su se oblačili
unteroci.Oni su bili od finog pargara, čvrsto uštirkani i kad bi se
obukla dva-tri unteroka, postizala bi se donja širina suknje
do dva metra. Uz ovakvu svečanu nošnju nosile su se cipele,
a ljeti sandale, lakovane ili pletene, dok su se uz manju
svečanu nošnju nosili opanci idali i guličane čorape u raznim
bojama.
Antun Matasović, Gundinci-Moje uspomene i sjećanja, Slavonski Brod, 1989.g.
Od Nove Gradiške sve do Babine Grede i Štitara,
dakle cijeli novogradiški, brodski i jedan dio
županjskog kotara, čini jedno, posavsko, odjevno
područje. Glavna karakteristika je, da šamija
ne pokriva cijelu glavu u snaše, nego samo
zadnju polovicu. Ženska navlači na sebe po
nekoliko uštirkanih sukanja ispod skuta, da
tako izgleda što krupnija i širja. O pojasu skute
zavrne nekoliko puta, da tako i u pojasu izgleda
što deblja. Tu dakle nije u modi vitka linija.
Donji dio županjskog kotara, cijela tzv. ,,cvelferija'' :
Vrbanja, Drenovci, Đurići, Gunja, Posavski Podgajci,
Račinovci, Rajevo Selo,... (bivša 12. graničarska
kumpanija), po malo je napustila svoju izvornu
narodnu nošnju (uticaj je to vremena sa kraja
19.stoljeća kada su bile velike eksplatacije
Spačvanskih šuma, varoška moda mješa se
sa narodnom). Jedino su još sačuvale karakterističnu
šamiju. Glava je sva povezana, a na čelu povezana je
mašla u obliku leptira. Istu takvu šamiju nose i Lipovac,
Strošinci, Morović - šidskog kotara, i Apševci, Podgrađe,
Nijemci i Đeletovci - vinkovačkog kotara.
Štitar i Županja, otkad je u Županji tvornica tanina,
napustili su posve narodnu nošnju i cure su se ,,pofrajlile''.
Sav ostali dio vinkovačkog kotara, te Strizivojna i Vrpolje
u đakovačkom kotaru i Gradište u županjskom kotaru,
čine za sebe jedno odjevno područje. Odlikuje se svojom
izvanrednom elegancijom, lijepim ručnim radovima, vrlo
ukusnom šamijom, koja pokriva cijelu glavu do pol čela.
Cure kosu umjetnički načišljaju i kite cvijećem. Ženske
nastoje da su vitke, u struku što tanje, pa zato navlače
skute većinom na golo tijelo.
Nijedan narod svijeta, ne može se podičiti tako lijepom i
dekorativnom narodnom nošnjom, kao baš mi Šokci.
Gdjegod su Šokci, tu je i narodna nošnja u svim njenim
najraznoličnijim varijacijama, al svagda lipa, skladna i
slikovita. Zato se baš tu i razvija najljepši naš narodni
ručni rad, narodni motivi i ornamenti, koje su vridne
ruke Šokica doterale upravo do umjetničkog savršenstva.
Šokice su njekada same tkale na stanu ili stativama svoje
platno od lana, pamuka, konoplje, a i čiste svile. Otkano
platno mjeri se na polutke, savija u trube i pohranjuje
u staklene ormare u kućaru (kiljeru). Čim udavača ima
više naredanih truba, tim veća dika i ponos, a i bolja
prilika za udaju. Šokice tkaju i otarke (peškire). Otarci
su bili često utkani crvenom svilicom, a i zlatom i srebrom.
Na otarke se utkaju biljni i životinjski stilizirani ornamenti.
Nije ni čudo, jer otarak pratio je Šokca od poroda do pokrova.
Otarcima se dariva kum i djeverovi te svatovi, a i konjske zaprege.
Otarcima se u svatovima kitile tambure, egede i gajde.
Otarak se daruje svećenik prigodom sprovoda.
Na nadgrobni križ se vezao otarak, a od otarka se sastavlja i pokrov.
Šokica su znale da utkaju, ali najviše svoje vezenke, koje izrađuju svilom,
svilicom, vunicom, koju su same bojadisale biljnim bojama.