Zavičajna povijest i šokačka narodna baština
ŠOKAČKI RODOSLOVNIK
Brojač posjeta
183564
Anketa
Zanima li Vas zavičajna prošlost i narodni običaji ?

TagList
Anketa
Jeste li za uvođenje izvannastavnog predmeta ZAVIČAJNOST u Osnovne škole ?

Blog
petak, svibanj 9, 2014



Primjer početka prikazivanja darivanja mladenaca u

svatovima, kada prvi kum „pripoznaje“ mladence:

„ Faljen Isus, kume, stari svate i

domaćine, svi svatovi, uzvanici,

divandžije, nabiguzice, pendžeraši,

busijaši, tarikreč i svi ostali.

Evo, naši prvi kumovi, debeli kumovi,

pripoznaju naše mladence sa dva velika dukata.

Svima na glas, mladencima na dar.

Našim kumovima fala, a vi živi bili i potrošili !“

sokacgranicar @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 0


Zaškripit će opet đeram
Na didinom stanu
Kraj njega će opet Mata
Izljubiti Maru.

Ma opet će Šokac, baća
Sjetit se inata
Bacat kapu prid tamburom
Jer je bećar od zanata.

Trgnit će se stari ponos
Šokac će se opet prsit
Najerit će kapu novu
Sapjevat u kolu.

Ma nedam da Slavonijo
Otima te drugi
On te gazi, al ne voli
Ne zna tvoje ćudi.

sokacgranicar @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 18, 2014

Matija Petar Katančić rođen je u Valpovu 1750. Kao mlad ušao u franjevački red. Franjevački samostanski kompleks u osječkoj Tvrđi bio je krajem 18. i početkom 19. stoljeća najvažnije žarište kulture i obrazovanja, ne samo Slavonije, već mnogo šire. Djelovala su tu čak dva fakulteta: Studium Philosophicum Essekini (filozofski) i Studium theologicum Essekini (bogoslovni). Godišnje je studiralo dvadesetak studenata koji su zajedno s profesorima i stanovali u samostanu. Tu je studirao, živio, kasnije i služio kao profesor - Matija Petar Katančić - najučeniji Slavonac svojeg vremena, najznačajniji predstavnik prosvjetiteljstva u Hrvatskoj. Slavonski velikan uma, značajni hrvatski književnik, uvaženi latinist, cijenjeni sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike.

Osim u Osijeku studirao je i u Budimu. Nakon studija vratio se u Osijek za profesora franjevačke gimnazije. Ne htijući predavati na njemačkom jeziku, 1788. odlazi u Zagreb, kasnije u Peštu. 1795. dodijeljena mu je na tom fakultetu katedra starina, arheologije i numizmatike, a 1797. i naslov doktora filozofije.

Pa ipak, najveće se znanje i trud ovog svestrano obrazovanog franjevca ogleda u njegovom prijevodu Svetoga pisma objavljenog 1831, šest godina nakon njegove smrti. Preveo je cijeli Stari zavjet (u četiri knjige) i Novi zavjet (u dvije knjige) i to tako da je donosio hrvatski prijevod i paralelno latinski tekst. To je prvi cjelovit tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski, s kratkim komentarima.

Prvo znanstveno promišljanje o porijeklu i prazavičaju Šokaca poteklo je upravo iz Katančićevog pera. Polazeći od gledišta da su Hrvati izravni potomci Ilira, naziv Šokac doveo je Katančić u vezu s planinom Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire zovu tada Succi, otud Sukci i naposljetku - Šokci

Ljudevit Gaj ,rođen u Krapini 8.srpnja 1809.a umro u Zagrebu 20.travnja 1872.godine, političar,jezikoslovac,ideolog,novinar i književnik. Središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu. 

Uočio je Velikosrpsku propagandu gdje Vuk Stefanović Karadžić želi katolike Šokce prevesti u nacionalne Srbe. 

»ako govore Iliri ili Šokci »pričané«—, nemoram' ja govoriti.

V.S.Karadžiću je bio cilj da pod srpskim imenom ,,Samo da je Šokce dotle dovesti'', kaže on u pismu Mušickom 1833.god. ,,da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka veruju šta im drago...''







sokacgranicar @ 01:33 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 9, 2014


Najstariji zapis naselja Kopanice u slavonskoj Posavini nalazimo u Osmansko doba iz 1579.godine kada su pripadali Požeškom sandžaku. U doba turskog vladanja ne spominje se župa sv.Ilije Kopanica, nego župa Rastić jugo-zapadno od današnjeg sela, gdje se nalazila kapela sv.Jurja i oko nje groblje za sva okolna naselja. Teško je kontinuirano pratiti povijest župe u Kopanici, tek od 1695. godine službovanje svećenika franjevaca, jer se u popisu naselja i stanovništva 1698. god. koju je izvršila komorska služba, gdje se navodi; no postoji rezidencija otaca franjevaca (samostan) od drveta, podignut prije tri godine''. Franjevci iz samostana Modriča u Bosni, prešli su rijeku Savu 1685.god. te se smjestili prvo u neposrednoj blizini porušene utvrde Jarki (Arky), pa su se kasnije preselili u Kopanicu, na sigurnije mjesto jer su Turci često provaljivali iz Bosne na ovu slavonsku stranu. Tako se navodi 1693. godine kod Mihaljevačkog broda (Šamac) provalili su Turci, te mučenički ubili fra Nikolu Olovčanina i fra Grgu Jakšića. Franjevci su 1695. godine prešli u Kopanicu /Copaniza/- Pagus Haidonicalis Kopanycza/ i tamo izgradili drveni samostan. U popisu naselja i stanovništva 1698.godine koju je izvršila Komorska služba, gdje se navodi; ''no postoji rezidencija otaca franjevaca od drveta, podignut prije trigodine''.Tada je dokinuta rimokatolička župa u Sikirevcima oko 1695. ili 1698. godine od kada postaju filijala. Izvještaj u kojem se navodi ; ,,…quatenus videlicet translato conventus sancti Eliae de Modricia ex Coppagnizza Diacovam, multes rationabiles…''1 Od 1714. godine franjevci su izgradili samostan u Đakovu, te tamo preselili iz Kopanice.Tako vidimo ; ,,Si Coppagniczensis conventus eo transferatur, adjutorium notabile accedet, et convenientius multo putarem Diacova…''

Rkt. Župa u Velikoj Kopanici spominje se već godine 1698.(?)kada su franjevci iz Modriče osnovali samostan i prenijeli domcil rkt.župe sv.Ilije u Kopanicu (...conventus sancti Eliae de Modricia ex Coppagnizza...).  Crkva je građena u čast sv. Iliji Proroku. Žitelji su većinom Šokci Ilirskoga roda starosjedioci, koji su u staro vrijeme došli iz Usore, te su se nastanili s ovu stranu Save, da budu bolje sačuvani od Turaka. 

POVIJEST SELA Velika Kopanica iz 1698.god.

Nastanak naselja Kopanice kao i okolnih mjesta veoma teško možemo pratiti iz veoma šturih povijesnih dokumenata. Da je mjesto  Kopanica bilo naseljeno još u tursko doba možemo utvrditi iz komorskog izvješća 1698.godine, kada stanovnici izjavljuju :Ovaj posjed baštine od svojih pređa u mirnoj kmetskoj uporabi, bez ikakve dodjele…Osmanski gospodar ovog posjeda, kome je on u tursko doba pripadao, bio je brodski emin kome godišnje kao naknadu ništa nije davano, nego su morali davati za skelu u Sikirevcima tri radnika. A u ime vojnice Osmanskom caru svaki je stanovnik kao porez morao godišnje platiti 1 florin i 80 denara.3 O srednjovjekovnom razdoblju isto izvješće, navodi : Ovo je mjesto u kršćansko doba imalo dosta prostranu utvrdu. Nalazila se među barama i mlakama pa je sada donekle zaštićeno od izlijevanja Save. Zove se Kopanica.4 Također se navodi da su starosjedioci : Svi su ovi stanovnici u osmansko doba bili kmetovi, sada su graničari, rimokatoličke vjeroispovjedi.5 O veličini naselja :Na ovom posjedu stanovnici imaju 69 dosta prostranih kuća, napravljenih od šiblja, pokrivenih djelomice slamom a djelomice daskom. Imaju šest narodnih selišta.6 Teritorij ovog posjeda prostire se dvije njemačke milje uokolo.7 Dalje se navodi : Ne naziru se nikakvi tragovi kamene građevine.8 


 



Rodna kuća Ivana Filipović u Velikoj Kopanici

IVAN FILIPOVIĆ, rođen 24.lipnja 1823.godine u Velikoj Kopanici. Njegov otac bio je učitelj u Trivijalnoj školi u Velikoj Kopanici. Sa navršenih 6 godina pohađa istu školu, gdje je završio prva 3 razreda, a četvrti je pohađao u Vinkovcima. Danje školovanje nastavio je u vinkovačkoj gimnaziji, koju je završio 1846.god. Zbog teških materijalnih prilika nije nastavio danje školovanje, te je ostao u Vinkovcima, gdje je dobio mjesto učiteljskog pripravnika na Vinkovačkoj glavnoj školi. Učiteljsko danje obrazovanje stiče 1842 na nižoj realci u Mitrovici, nakon čega se vratio u Vinkovce, nakon toga odlazi na službu u Novu Gradišku, gdje je ostao sedam godina. Bio je odušljeveni ilirac i pristaša Strossmayerove Narodne stranke. Godine 1848. kao dobrovoljac sudjelovao u ratu protiv Mađara. Kratko vrijeme proveo je u zarobljeništvu. 1851.godine došao je u Zagreb na privatnu školu Petra Zoričića, gdje je vodio 1. i 2. razred. Tu je razvio društvenu djelatnost, surađivao je s Andrijom Torkvatom Brlićem, koji je u to doba bio tajnik Povijesnog društva i Matice hrvatske, te urednik ,,Kola'' i ,,Općeg zagrebačkog koledara''. Zbog pjesme ''Domorodna utjeha'', objavljene 1852. u ''Nevenu'', osuđen je na šest mjeseci zatvora. Oženio se 1854.godine sa Ivanom Purkerth i preselio u Požegu, gdje je dobio mjesto učitelja. U Požegi je ostao punih devet godina. Na inicijativu Ivana Filipović u Požegi je 1863.godine osnovana Narodna čitaonica. Nakon Požege, Filipović je dobio posao na kaptolskoj školi u Zagrebu, početkom školske godine 1863./64. i tada započinje najplodnije razdoblje njegova rada. Počeo se intezivno baviti organizacijom hrv. učiteljstva i reorganizacijom Pučkih škola. Pokrenuo je omladniski list Bosiljak , izdavao je školski list Prosvjetu . Bio je suradnik dječjeg lista Smilje i beletrističkog lista Hrvatski sokol. Bio je vođa hrvatskih učitelja, urednik i suradnik više časopisa, pisac čitanki i početnica. Pokretač je i osnivač Hrvatskog pedagoško-književnog zbora iSaveza hrvatskih učiteljskih društava. Zauzimao se za slobodnu i samostalnu školu.Filipović je imenovan učiteljem više djevojačke škole u Zagrebu, a 1875.god. postao je školski nadzornik zagrebačke županije, što je ostao sve do umirovljenja 1887.godine. Ivan Filipović je bio smion, slobodouman, velike energije i organizatorskih sposobnosti, te veoma zaslužan za razvijanje hrvatskog školstva i pedagogije. Umro je u Zagrebu 28.listopada 1895.godine.




sokacgranicar @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 4, 2014

Šokac Mato pl.Bašlinović sa Diplomom poveljom koju je 1762.godine dodijelila Habsburška carica Marija Terezija njegovom pretku graničarskom kapetanu Pavlu pl. Bašlinović iz Sikirevaca (Brodska regimenta).

GRB familije pl.BAŠLINOVIĆ iz 1762.god. Sikirevci



Tekst Povelje Diplome pl.Pavla Bašlinović



Pečat Habsburške monarhije carice Marije Terezije iz 1762.god.




sokacgranicar @ 14:07 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 3, 2014

Glumačka skupina iz Vrbanje na gostovanju kod društva ,,Šokadija'' Zagreb



Šokačka obitelj u narodnim nošnjama Vrbanje



Mladi šokci i šokice iz Vrbanje u narodnim nošnjama





sokacgranicar @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2014

Kuća temeljnica RUČEVIĆA, u mikanovačkom Šušnjaru, danas u ulici Vladimira Nazora kbr 23, snimljena s ulične strane, a izgrađena je prije više od 200 godina s kasnije dograđenim trijemom na stupovima duboko uz nju, i to na kućištu ranije zaposjednutom drvenim stambenim nastambama.

Prezime Ručević (2) potječe iz istočno-slavonskog dijela hrvatske nam domovine koji se naziva Šokadija, a unutar nje iz šireg područja Đakovštine. Na starinačko prezime Ručević se u drevnim spisima nailazi kao: Ruche, de Ruch, Ručevački, Ruczevich, Ruszevich i Ručević. Do sredine XVI. stoljeća ručevski rod je uvijek bio vezan na isti hidronim Jošavu (3) koja protječe na razdjelnici između s jedne strane Đakova i Budrovaca, a s druge strane Semeljaca i Starih Mikanovaca, kao i uz iste toponime, i to na posjed Ručevo zabilježen i u austrijskoj topografskoj karti iz 1883. (4) te na još u XIV. stoljeću postojeće naselje Ručevski Sveti Andrija, (5) kao i na kućište u nešto južnijem i danas poznatom lokalitetu Ručevac. Srednjevjekovni podatci o Ručevićima u prostoru Jošave, Ručeva, Ručevca, Budrovaca i Starih Mikanovaca te skoro isključivo od nigdje drugdje – potvrđuju iskon ručevskog roda s toga prostora koji se nalazi pretežito u Đakovštini, a tek djelomice u mikanovačkom kraju bliže Vinkovcima. Tragovi na prezime sežu u davnu 1310., dakle u vrijeme od prije osam stoljeća, a tragovi na popise i zapise u matičnim knjigama sežu u 1698., dakle u vrijeme od prije pet stoljeća. Danas u Hrvatskoj, a prema popisu stanovništva iz 2001. prezime Ručević broji tek nešto manje od 400 osoba. Muškaraca: 142, žena rođenih Ručević: 95, te žena udanih Ručević: 160. Svi Ručevići rođeni bilogdje, ali baš svi, i to ne duže od četvrte ili pete generacije vuku podrijetlo samo iz Starih Mikanovaca i Budrovaca.

Međuprostor Đakova i Vinkovaca uz riječicu Jošavu oko koje su se nastanili Ručevići tako da se jedna loza saseljavanjem nastanila u Budrovcima a druga u Starim Mikanovcima. Spominje se u starim povijesnim dokumentima da je dio posjeda Dyaco vlastelinstva bio u posjedu Herceg Koloman (6) 1239. darovao je Đakovo bosanskoj biskupiji u koji se 1252.Prvi poznati akt iz rada biskupskog kancela potječe iz 1310. (7) U tome spisu čitamo da je kupac imenom Toma kupio od tadašnjeg biskupa Nikole zemlju zvanu Bolkteluke. Istu zemlju ranije je đakovačkom biskupu založio Tomin otac – comes Andreas de Ruch.  U zapisima papinskih legata, (12) u kraju uz Jošavu, možda i nešto sjevernije, zvanom i Ručje, prezime Ruch ili Rwch upisivano je još i 1405., 1439., 1448. i 1472. godine. Jedan dio u to vrijeme držao je i Toma Ručevački, plemić s Jošave, koji je 1525. bio sudac Plemićkog stola u Vukovu. Zanimljivo je da neke Ručeviće u Budrovcima još i danas lokalno nazivaju Ručevački, a druge prema rijeci Jošavi – Joščevi, gdje su neki od njih imali svoje mlinove.

Prvo vrelo poslije Turaka je iz popisa puka 1698. i 1702. u kojima se spominje Grgo Ručević, koji je prema podatcima kanonske vizitacije iza 1670. napustio prikriveno kućište Ručevac na Jošavi te se naselio u Budrovcima. Njegovi potomci okupljeni u većoj budrovačkoj zadruzi rastočili su se na manje posjede oko 1725. tako da su na popisu stanovništva 1736. (16) zabilježeni kao očevi familija u to vrijeme već sasvim poseljačenih obitelji, ali tada i jedinih Ručevića u cijeloj Hrvatskoj, i to: Andrija, Bartol, Miho i Petar u Budrovcima te njihov brat ili bratić Franja tada već u Starim Mikanovcima. 

 Izvor: Sažetak iz knjige: Božidar RUČEVIĆ. Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca. Zagreb: Vlastita naklada. (2008.)




sokacgranicar @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 0

Stara kuća familije Varžić ,,Markovi'' u Zelčinu

U Valpovštini iz obližnjeg sela Zelčina iza Ivanovaca opisujemo jedno od najvećih tada (1937.god.) seljačkih kućnih zadruga u Slavoniji, gospodarstvo čiča Joze Varžića.

Zelčin je malo selo, ima oko stotinu kuća i nekih 500 stanovnika. Žitelji su bistri i marljivi ljudi. Kuće starinske. Prozori mali, krovovi na mnogim domovima pokriveni trskom. Gospodarske zgrade niske i tijesne. Nema šarenih zidanih štagljeva na kat, kao u slavonskoj Posavini i đakovštini, premda u Zelčinu drže dosta marve, jer uzimaju u arendu (zakup) pašnjake od vlastelinstva.

Ljudi ovdje (u Zelčinu) imaju najviše po 10 - 12 jutara zemlje. Narodna nošnja polako nestaje, dok snaše stavljaju na glavu marame slične onima šokačkim šamijama (oglavlja) u slavonskoj Posavini, koje su vezene zlatom. Seljaci ovdašnji starosjedioci ne govore ikavski, ali njihov jezik (govor) kod mnogih riječi znatno odstupa od književnog. Oni na primjer, kažu ,,stareji'' umjesto stariji ,,otporneji'', ,,sigurneje'', i ,,šćop'' umjesto štap. Ocu vele ,,apa'', a pozdravljaju se s ,,Hvaljen Isus''.

Najimućnija je i najuglednija kućna zadruga u Zelčinu i okolici zadruga čiča Joze Varžića, koja se po selu zove ,,Markova''. U tadašnje vrijeme propadanja zadružnog života može istaknuti kao rijedak primjerak sloge u jednom velikom seljačkom domaćinstvu.

sokacgranicar @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 1, 2014

Familija Živići u Sikirevcima su starosjedioci, u povijesnim dokumentima ovo prezime se navodi već u Komorskom popisu naselja i stanovništva 1698.godine nakon oslobađanja Slavonije od Turaka.

Može ih se pratiti po dokumentima negdje do u početak sedamnaestog stoljeća. Kuća zadruge Živić-Krlavini približno je u središtu Živića sokaka i nosi broj katastarske čestice 59. Pod ovim se brojem u matičnim knjigama može pratiti sve do pred kraj osamnaestog stoljeća. Tada su naime, 1793. godine, austrijske vlasti provele reorganizaciju katastra i dale česticama nove brojeve, dodijelivši Krlavinima broj 59. Svakako da su Krlavini u to doba već dobro sjedili na tom mjestu, jer se u Stališniku duša pod kućnim brojem 59 već spominje Adam, rođen 1788., sin Karla, premda se za samog Karla godina rođenja ne navodi.

Kućna zadruga je u selu Sikirevcima poznata je ukratko pod imenom Krlavini. Taj je naziv u uskoj vezi s podrijetlom sadašnjih njenih članova. Iz priloženog rodoslovnog slabla vidljivo je da se kao najstariji predak obitelji navodi već spomenuti Karla. Tada je, negdje sredinom 18. stoljeća, taj Karla živio u zadruzi sa svoja tri brata Markom, Šimom i Vincom. Upravo u njegovo vrijeme zadruga se podijelila i svaki od četvero braće dobio je kuću. Njihovi potomci žive u selu još i danas. Karlova loza nosi naziv K(a)rlavini, Markova Markulini, Šimina Šimatovi a Vincina Vincijanovi. Novoosnovana kuća Živić-Krlavini vjerojatno je imala oblik zadruge već odmah u trenutku dijeljenja, jer je kod Krlavinih bilo diobi i odcjepljenja i kasnije. Tako se 1897. godine od matice odijelio Josip (r.1841.) sa ženom Stanom, zatim Martin (r.1873.) sa sinovima Karlom, Matom i Martinom. S njima je otišla i udova (Josipovog brata?) Justa r. Kokanović. Tako odijeljeni dobili su naziv „mali Krlavini“. Naselili su se kuća do kuće uz maticu Krlavina (novi br. 12). U toj kući žive još i danas potomci Martinovi.

Sastav kućne zadruge 1963. godine

Zadruga Živić-Krlavini broji danas (1963. godine) 26 članova. Taj se broj, u posljednje dvije-tri godine prilično izmijenio: jedan je sin doveo mladu u kuću, jedna se kćer udala, dvoje se djece rodilo, a jedno umrlo. U kući je sada najstariji član gazda Mato, starac od 76 godina, a najmlađi se član, djevojčica Aga, njegova najmlađa praunučica.


Temelj tadašnje (1963.god.) kućne zadruge čine gazda Mijo, žena mu Marija i četiri oženjena sina: Marijan, Iva, Stipa i Mato. Od Mijine djece u kući je još i kći Eva; ona se neće ni udavati jer nije sasvim zdrava. Najstariji sin Marijan nema djece. Žena mu je Kata nosila tri puta jedno za drugim, no sve troje djece umrlo je pri porodu, pa se otada Marijan pomirio sa sudbinom. Od dvoje djece sina Stipe u zadruzi je još Mijo, momak od 15 godina, dok mu se kćer Kata već udomila. Sin Mato ima samo jedno dijete, osmogodišnjeg Đuru. Sa ženom Marijanovom snašom Katom, Ivinom Agom, Stipinom Đurđom i Matinom Janjom ovo čini tek polovicu ukupnog broja članova zadruge. Čitavu drugu polovicu, njih trinaestoro, čine djeca, snahe i unučad sina Ive. Tu su najprije oženjeni sinovi: Adam sa ženom Francom, Antun i žena Marica, Jozo sa ženom Marijom, zatim dvadesetgodišnja kći Manda, osamnaestogodišnji sin Karlo i petnaestogodišnji Ico, te napokon, najmlađi članovi zadruge, Ivanova unučad: petogodišnji Antun, trogodišnja Ana i dvogodišnja Manda, te novorođenče Aga, djeca Adama, Antuna i Joze. Ivin sin Ico zapravo od ove jeseni nije više u kući, jer ga je zadruga na zajednički trošak uputila na zanat u Osijek. To je u zadruzi - koliko se pamti - prvi slučaj da netko odlazi iz kuće, pa će Ico, kad svrši zanat, biti prvi „školovani“ Krlavin. U zadruzi se već duže pomišljalo na to da se nekoga dade u skulu (školu), no dosad nitko od muške djece nije imao prave volje. Mali je Ico bio prvi koji je izričito zaželio da nešto izuči i da ne ostane na selu.

Zabilježio od 1961. do 1963. godine pratio Andrija Stojanović objavljenom u "Publikaciji etnološkog zavoda Filizofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu "SELJAČKE OBITELJSKE ZADRUGE - Izvorna građa za 19. i 20. stoljeće", u Zagrebu 1992. godine 




sokacgranicar @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 0

Šokačkog sam roda sin

sokacgranicar @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 0


Za izradu video zapisa korišteni su isječci iz dokumentarnog filma "Obiteljska zajednica Slavonije" o obitelji Živić-Krlavini iz sela Sikirevci snimljen početkom 60-tih godina prošlog stoljeća. Etnografska konstrukcija života u obiteljskoj zadruzi, koja plijeni gledatelja svojim toplim, lirskim, mirnim prikazom tradicionalnog života seoske obiteljske zajednice.Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta došao Milovan Gavazzi, koji je u svojim znanstvenim istraživanjima počeo sustavno koristiti suvremene medije u etnološkim istraživanjima. Obiteljska zadruga Živić-Krlavini (s Andrijom Stojanovićem, 1963.godine). Ovaj dokumentarni film, Obiteljska zadruga Živić-Krlavini, prikaz je jedne obiteljske zadruge u Slavoniji .

 

sokacgranicar @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Šokačko narodno kolo iz sela Koritne (Đakovština)

 



Antun Leaković šokac iz Donje Bebrine oko 1930.god. (Brodsko posavlje)



U avliji (dvorištu) kućne zadruge Nikolić - Aguštinovi u Sikirevcima 1937.god. ( braća Ivan i Adam )



Sijenica za Tijelovsku procesiju u Komletincima (Vinkovački kraj)



Ženski ručni rad na preslicama u Velikoj Kopanici krajem 50-tih godina 20.stoljeća



Šokica iz Kruševice u narodnoj nošnji



Bebrinske snaše idu u Bosnu. Liza Mirković-Vačkovčeva i Marija Baboselac-Mišina. Uslikano 1944.


sokacgranicar @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 31, 2014

STARI ŠOKAC nova web stranica

sokacgranicar @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 22, 2013


sokacgranicar @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 15, 2013

Mojem didi    Mato Damjanović

1916 - 2000

Zašto si sada sklopio oči
umorni dido u osvit dana
zar srcu tvome svedno je sada
u polju našem kaka je "rana

Marinska sviča kapa po ruke
u čelo glave raspelo staro
po dvoru zgrade u njima blago
koje si cilog živita stvaro

Ornice i plug nikada više
plužiti neće dugačke njive
sokol i cveta i bujtar stari
još samo u mom sječanju žive

Svinjarska torba na klinu vjesi
nikada nikom trebati neče
kad si mi iz nje jabuke davo
moje je lice sjalo od sreče

Pred Uskrs bi nam šarao šibe
najljepše što bi u šumi našo
na Badnjak nudio rakiju s medom
i u pol sobe slamu unašo

Pusta je sada avlija naša
žalosan kučar bez tvoga glasa 
ko ambar prazan bez zrna žita 
kola i orma bez konjskog kasa




sokacgranicar @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 4, 2013
 

VUKOVIĆ - prezime dolazi od staroga osobnog imena Vuk (korijenom prije Triendentskog koncila), sa kasnijim nastavkom - ović = Vuković. Zapisani su u dokumentima popisu sela Babina Greda 1702. godine, kada su sa starog selišta uz rijeku Savu (26 kuća preselili pored potoka Berave,koje je brojalo 30 naseljenih kuća). Danas u Babinoj Gredi žive potomci - 313 osoba koja nose ovo prezime. 

KNEŽEVIĆ - Prezime izvedeno iz naziva zanimanja - tituli "Knez" + -ević. Glavar seoski starješina; osoba koja je obnašala neku dužnost. U slavonskoj Posavini među straosjediocima nalazimo ovo prezime u Gundincima 76 osoba ovoga prezimena dok u susjednom selu Babinoj Gredi -214 osoba nositelja ovoga prezimena. Od ovoga prezimena nalazimo prezime Knežević i u selima bosanske Posavine; Donja Mahala i Oštra Luka 1768.godine.

GALOVIĆ - etimologija ovoga prezimena od starog osobnog imena Gal + ović, koje se spominje u starim dokumentima (staro narodno ime prije Triendentskog koncila, Ilirskih korijena). U popisnoj listi (Komorski) iz 1698.godine zabilježeno u Sikirevcima i Županji. Danas ovo prezime nose u Županji 138 osoba, te 84 u Sikirevcima. 

STOJANOVIĆ - ovo prezime dolazi od osobnog imena Stojan + ović, koje se upotrebljavalo prije raskola Kršćanstva 1054.godine, a šokci su ga zadržali i nakon Triendentskog koncila.Prezime Stojanović je zabilježeno u Babinoj Gredi od 1702.godine prilikom novačenja graničara. U bosanskoj Posavini u selu Bok zabilježeno je prezime Stojanović 1768.godine. Poznati nositelj ovoga prezimena je Mijat Stojanović,pedagog, etnograf. Rođen je u Babinoj Gredi 26. rujna 1818. godine. Pučku školu završio u rodnom selu, a potom upornim radom stekao zvanje učitelja polažući ispite na Vinkovačkoj gimnaziji. Bio je narodni učitelj u Bosanskom Šamcu, Velikoj Kopanici, Županji, Sremskim Karlovcima, zatim u Ogulinu i Gospiću.Prvi narodni zastupnik u Hrvatskom Saboru. Danas prezime Stojanović nose 183 osobe u Babinoj Gredi. 

JANKOVIĆ - ovo prezime je zabilježeno već 1702.godine među unovačenim vojnim graničarima sela ( Šabcza) Kruševice. U Matičnim knjigama rkt.župe Lukačev Šamac za filijalu Kruševica ovo prezime zabilježeno je od 1729.godine. Danas u Kruševici živi 34 osobe koje nose prezime Janković, dok u selu Gundinci živi 22 osobe ovoga prezimena.

RAKITIĆ - najviše stanovnika u RH koja nose ovo prezime žive danas u Sikirevcima njih 123 osobe. U Komorskom popisu stanovništva 1698.godine u Sikirevcima se navode čak 3 kuće domaćina prezimena Rakitić. Od ovoga prezimena iz Sikirevaca zabilježen je rkt. svećenik Petar Rakitić rođ. 1774.god., napisao u rukopisu ,,Sarod Rakitića'' 1830.god. Danas je najpoznatiji nositelj ovoga prezimena Ivan Rakitić,hrvatski nogometni reprezentativac čiji je otac Luka rođeni Sikirevčanin. Ovo prezime nose i Rakitići u Semeljcima kod Đakova ,kojih ima danas 18 osoba.

KLADARIĆ - starosjedilačko prezime u slavonskoj Posavini zabilježeno u nekoliko sela, kao npr. u Beravcima, Budrovcima i Podcrkavlju. Danas u Beravcima ima 17 satanovnika sa prezimenom Kladarić, dok ih u Budrovcima ima 15 osoba a u Podcrkavlju čak 23 osobe.

JARIĆ - Razmjerno najviše Jarića u proteklih sto godina rođeno je u Glogovici kraj Slavonskog Broda, gdje se svaki sedmi stanovnik prezivao Jarić. Najviše nositelja ovoga prezimena živi u Sikirevcima, danas 116 osoba, zabilježeni su u ovome selu od 1698.godine, u matičnim knjigama rkt.župe V.Kopanica od 1725.godine.

FILIPOVIĆ - ovo prezime zabilježeno je u Velikoj Kopanici od 1725.godine. Ivan Filipović rođen je 24. lipnja 1823.god.. u Velikoj Kopanici. Njegov otac bio je učitelj u osnovnoj školi u Velikoj Kopanici.Bio je vođa hrvatskih učitelja, urednik i suradnik više časopisa, pisac čitanki i početnica. Pokretač je i osnivač Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i Saveza hrvatskih učiteljskih društava. Zauzimao se za slobodnu i samostalnu školu.Danas u Velikoj Kopanici ima 39 nositelja ovoga prezimena.Ovo prezime je veoma rašireno u Štitaru 46, Gradištu 45, Bošnjacima 42, Drenovcima 43, Gunja, Strošinci,Soljani 30, a najviše u Županji 235 nositelja prezimena Filipović.

DIVIĆ - staro prezime zabilježeno u Beravcima još 1579.godine Požeškog sandžaka  (Tapu Defter - popisna porezna lista):  Martin Divić i Mihal (Mijo) Divić. , danas u Beravcima 68 osoba nositelja ovoga prezimena u Beravcima.U popisu kućnih zadruga sela Beravci zabilježen je domaćin - Ivan Divić ( 2 para, 14 članova),

LOLIĆ - starosjedioci u slavonskoj Posavini zabilježeni od 1698.godine u Beravcima 1 domaćinstvo - Jakob Lolić.U popisu kućnih zadruga u Beravcima 1760.godine zabilježen je domaćin  Ilija Lolić ( 5 bračnih parova, 21 član),te Mato Lolić ( 1 par, 9 članova),

VINCETIĆ - prezime ovo je veoma rašireno u Štitaru i Donja Mahala, jer migracijom šokaca preko Save nastanili su se u Slavoniji. Sporazumom Austro-Ugarske i Otomanskog carstva sve do 1725.godine koristili su zemlje 1 njemačku milju u bosanskoj Posavini, pa su ostali dio njih u Donjoj Mahali. Popis unovačenih graničara iz Štitara 1702.godine: Mitar Vincetić ( Mitar Vinczetich), Luka Vincetić ( Luca Vincsetich), Stipan Vincetić ( Stipan Vincsetich), Pavo Vincetić ( Pavo Vincsetich). U Popisu stanja duša rkt. filijale Štitar 1755.godine, zabilježeni su ; Vincetić Pavo  1 bračnih parova, 6 članova, Vincetić Angelia,udovac, 5 članova,Vincetić Đuro 2 bračna para 6 članova, Vincetić Mato 4 bračna para, 23 člana, Vincetić Marijan 3 bračna para, 16 članova, Vincetić Ilija 3 bračna para, 17 članova, Vincetić Pavo 2 bračna para, 6 članova.Prema popisima iz 1743.godine u bosanskoj Posavini nalazimo ovo prezime u selima Donja Mahala (Utorkovište) i  Oštra Luka. Drugi popis katoličkih župa u bosanskoj Posavini1768.godine također nalazimo prezime Vincetić u Donja Mahala i Tolisa.

- (Tridentski sabor je devetnaesti ekumenski sabor Katoličke Crkve. Održan je u razdoblju od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563. u Tridentu- današnji Trento u Italiji).

- Gregorijanski kalendar, danas u najširoj upotrebi, je modificirana verzija Julijanskog kalendara. Prijedlog je izradio napuljski doktorAloysius Lilius a 24. februara 1582 ukazom proglasio papa Grgur XIII, prema čijem imenu je kalendar i nazvan.

sokacgranicar @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 14, 2013
 

Njegova visost, "bećarac" jedan od tradicionalnih slavonskih vokalno-instrumentalnih napjeva zadržao se do današnjih dana i ima ga za svaku prigodu. Povijesni izvori kažu da je nastao polovicom 19. stoljeća i povezan je sa sustavom Vojne krajine (Granice). Tako svjedoči Maja Bošković – Stulli, dok Slavko Janković to povezuje sa općom normalizacijom pučkoga života u Slavoniji i Srijemu (Šokadiji) u završnici 19. i s početka 20. stoljeća. U svoje tri objavljene knjige Slavko Janković je zabilježio više od 6 tisuća pismica, i kaže da se svaka mogla pjevati na deseterački napjev u nekih 6 spomenutih vrsta: bećarac, svatovac, bušarac (pokladovci), drumarac, poskočice ili napjev u kolu. I što je važno, rimaje uvijek imala jednu od ključnih poetičkih uloga.

Prije par godina, o Poetici bećarca je na „Šokačkoj riči“ u Vinkovcima govorio dr. sc. Josip Užarević, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i istaknuo da je bećarac jedan od najkraćih lirskih usmeno-književnih oblika, po čemu se ovaj žanr može uspoređivati sa narodnim izrekama, poslovicama, aforizmima, sentencijama i zagonetkama. Liričnost bećarca očituje se u njegovoj usmjerenosti na emociju i unutrašnje doživljaje (ljubav, strast, zavist, ljutnja, zadirkivanje, oduševljenje), mada je u njemu često izražen socijalni osjećaj ili čak filozofska sinteza iskustva života i ljudskih odnosa.
Primjera radi, pismica zabilježena još u doba Matije Antuna Reljkovića glasi:

Dobro mi je i boljem se nadam , u čem hodim u tome i spavam. 

A današnja moderna, suvremena inačica ide ovako: 

Blago meni i mojem šarovu , on na lancu a ja na birovu.

Za bećarac se kao i za većinu folklornih žanrova može reći da je intermedijalne naravi, što znači da se pismica u svom izbornom obliku ne pojavljuje samo kao oblik jednoga medija (jezika), već uključuje i druge medije, glazbu, igru, (kolo), scensku izvedbu (izvedbu u osobitim prostorijama, situacijama i prigodama). Dakako, takva žanrovsko-medijska kompleksnost povezana je s brojnim životnim situacijama, pa se bećarac javlja kao živa sastavnica od rođenja pa sve do groba; glede rada, odmora, obreda, običaja, praznovanja.

sokacgranicar @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 9, 2013
Ivan Jurić, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Knjiga Genetičko podrijetlo Hrvata; etnogeneza i genetička otkrića (Jurić 2003. i 2005a) pobudila je veliko zanimanje znanstvenih krugova pa i šire javnosti i pokrenula polemike o dosadašnjim teorijama o hrvatskom podrijetlu. Posebno su postavljana pitanja o veličini uzorka, odnosno broja analiza na osnovu kojih je napisana autorova knjiga. S ciljem stjecanja novih spoznaja o genetičkom podrijetlu Hrvata autor je pokrenuo opširnija istraživanja na većem uzorku uz analize nekih subpopulacija unutar hrvatskog naroda. Kao Šokca posebno ga je zanimala populacija Šokaca. Znatan broj uzoraka je i s područja bivše općine Đakovo. Rezultati uzoraka s područja bivše općine Vinkovci (18 uzoraka) već su objavljeni u Godišnjaku Ogranka Matice hrvatske Vinkovci (Jurić 2007.).

UVOD

Provode se istraživanja varijabilnosti na Y kromosomu Hrvata. Uzorci se uzimaju od Hrvata s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada su završene analize 173 uzorka, a među njima i 42 analize Šokaca. Cjeloviti rezultati planiraju se obraditi u novoj knjizi.

Šokci kojih su uzorci analizirani potomci su starosjedilaca s područja županija Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske i Brodsko-posavske. U istraživanjima sam posebnu pažnju posvetio Šokcima, jer sam Šokac i svi moji preci su Šokci. Ranije sam istraživao neolitizaciju u Hrvatskoj i udio potomaka neolitskih doseljenika (Jurić 2005b), te pretpostavio da bi Šokci možda mogli imati veći udio neolitskih haplotipova, jer su se do nedavno bavili isključivo poljodjelstvom i jer obitavaju na području plodnog tla. Zato je moguće pretpostaviti da je ovo područje bilo izuzetno interesantno neolitskim doseljenicima i da se veliko naseljavanje toga područja u neolitiku odražava i na sadašnju strukturu haplotipova Šokaca.

Uzorke sam počeo uzimati od Šokaca doseljenih u Zagreb, zatim od članova  Vinkovačkih šokačkih rodova i Mikanovčana, a na kraju sam odlučio da uzorkovanje proširim i na područje Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije.   

Uzorci su uzeti iz slijedećih šokačkih rodova: Apić (Vinkovci), Augustinović (Semeljci), Babaić (St. Mikanovci), Balić (Antin), Barić (Kondrić), Benak (Baranjsko Petrovo Selo), Brlić (Davor), Budrovac (Budrovci), Ciganović (Budrovci), Cvrković (Vinkovci), Čavčić (Podvinje), Čordašić (Vinkovci), Debelić (Prkovci), Ferić (Sapci), Ferić (Slavonski Kobaš), Jerković (St. Mikanovci), Josipović (Koritna), Jurić (St. Mikanovci), Juzbašić (Županja), Kapetanović (Donja Motičina), Kablarević (St. Mikanovci), Kedačić (Budrovci) Liščić (Vinkovci),  Mandić (Široko Polje), Marinović (Beketinci), Martinović (St. Mikanovci), Pačarić (Semeljci), Pejaković (St. Mikanovci), Petričević (St. Mikanovci), Ručević (St. Mikanovci), Ručević (Budrovci),Senčić (Vinkovci), Subotić (Nijemci), Šalić F. (Viškovci), Šalić T. (Viškovci), Šokčević (Gunja), Takšić (Vinkovci), Vragolović D. (Strizivojna), Vragolović J. (Strizivojna), Vučevac (Prkovci), Vuković (Gašinci), Zaluški (Vinkovci).

U zagradi je mjesto iz kojega davatelju uzorka  potječe najstariji poznati mu predak po slijedu muških predaka očeve loze.

Analize Y kromosoma navedenih uzoraka obavljene su u SAD, na osnovu mogućnosti koje pruža Genographic Project, a koji provode National Geographic i IBM.

Svaki davatelj uzorka dobio je od National geographica i IBM-a tri dokumenta: dokument o rezultatu analize, dokument o geografskim područjima mutacija, i opis rezultata analize. Rezultati su prikazani u sustavu i nomenklaturi Y kromosom konzorcija (YCC), s manjim izmjenama National Geographica, pa sam taj sustav nazvao  «Nomenklaturom National Geographica»  (NNG). Kako su prvi rezultati uzorka iz Hrvatske prikazani u Eu-sustavu (Semino i sur. 2000.), jer je YCC sustav postavljen kasnije, koristiti ću se i Eu- sustavom, jer ću na taj način moći usporediti rezultate sadašnjih istraživanja s istraživanjima Ornelle Semino i suradnika iz 2000. godine.

Davatelji uzoraka s istim prezimenima nisu u srodstvu po očevoj lozi u slijedu muških predaka kroz generacije u kojima znaju svoje pretke. Analize dvaju Ručevića i Ferića pokazale su da nisu srodni po očinskim lozama, jer imaju  različite haplogrupe. Analize dvaju Šalića imaju vrlo malu razliku na lokusu 391, a analize dvaju Vragolovića su identične. Svi uzorci s istim prezimenima su uzeti u analizu.

O različitostima unutar haplotipova po Eu sustavu i haplogrupa po NNG sustavu neće se detaljnije raspravljati i zbog novopredložene nomenklature i sistematizacije unutar haplogrupe I (za Hrvate najznačajnije). Po toj novoj specifikaciji veći broj istraživanja će se tek objavljivati.

Haplotip Eu7 nazivati ću hrvatskim, Eu18 baskijskim, Eu19 slavenskim, a haplotipove Eu4 i Eu9 neolitskim haplotipovima.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA I RASPRAVA O REZULTATIMA

Kao što su rezultati s područja Vinkovaca (Jurić 2007.) uspoređeni s prvim analizama uzorka iz Hrvatske u radu Ornelle Semino i suradnika (2000.), tako se u tablici 1. uspoređuju rezultati 42 uzorka Šokaca s rezultatima istraživanja Semino i suradnika iz 2000. godine.

Ističem da su rezultati Semino i suradnika prvi rezultati analiza uzoraka iz Hrvatske.

Tablica 1.

Genetička struktura analize 42  uzorka Šokaca i rezultati 58 uzoraka iz rada Semino i suradnika.

 

Izvor

 

H a p l o t i p o v i

Eu18

Eu15

Eu7

Eu4

Eu9

Eu19

Ostali

Ukupno

Šokački rodovi

Broj uzoraka

5

1

21

5

3

7

0

42

Uzorak Semino

Broj uzoraka

6

0

26

4

3

17

2

58

Šokački rodovi

%

11,90

2,38

50,00

11,91

7,14

16,67

0,00

100

Uzorak Semino

%

10,34

0,00

44,83

6,90

5,17

29,31

3,45

100

 

Redoslijed haplotipova u tablici 1. poredan je po utvrđenom vremenu pristizanja potomakaHomo sapiensa na povijesno područje Hrvatske. 

Rezultati prikazani u tablici 1. pokazuju da Šokci najviše odstupaju od rezultata Semino i suradnika u postotku slavenskog haplotipa Eu19. Šokci ga imaju manje 12,64% (29,31-16,67). S druge pak strane Šokci imaju znatno više predaka (Eu4 i Eu9) koji su pristigli prije oko 8.000 godina, arheološki vrlo dobro istraženim neolitskim doseljavanjem za vrijeme starčevačke kulture. Kod Šokaca je Eu4 haplotipa više za 5,01%, a haplotipa Eu9 za 1,97%, odnosno oba neolitska haplotipa je kod Šokaca više 6,98%. Hrvatskog haplotipa Eu7 Šokci imaju više 5,17%. Šokci imaju više i baskijskog haplotipa za 1,56%. Kod Šokaca je nađen haplotip Eu15 (2,38%) koji nije nađen u istraživanjima Semino i suradnika ali su u tim istraživanjima nađeni haplotipovi Eu11 i Eu16 (3,45%), koji u  istraživanjima Šokaca nisu nađeni. Haplotip Eu11(M201) se također svrstava u neolitsku skupinu haplotipova.

Haplotip Eu18, odnosno haplogrupa R1b u NNG sustavu.

Nosioci haplotipa Eu18, odnosno haplogrupe R1b potomci su prvih doseljenika Homosapiensa u Europu. Možemo reći da su to najstariji Europljani. Njihovo doseljavanje je počelo prije oko 45.000 godina iz pravca Urala kamo su došli iz centralne Azije.

Nemamo nikakvih elemenata za hipotezu da su na područje Hrvatske preci Šokaca nosilaca ovoga haplotipa pristigli nekim kasnijim doseljavanjem. Razmještaj njihovih potomaka po Hrvatskoj i BiH sugerira da su njihovi preci ovdje od prvih doseljavanja. Ipak, ako detaljnija istraživanja pokažu da je na područjima gdje je postojao utjecaj Kelta ovoga haplotipa nešto više, tada će se moći pretpostaviti da su Kelti mogli pridonijeti povećanju ovoga haplotipa među Hrvatima. Naravno, preci svakoga Hrvata mogli su pristići na područje Hrvatske i pojedinačnim doseljavanjem, ali je sigurno da je postotak takovih doseljavanja malen.

Haplogrupa R1b nađena je kod sljedećih davatelja uzoraka: Balić (Antin), Marinović (Beketinci), Pejaković (St. Mikanovci), Ručević (Budrovci), Vučevac (Prkovci). Nastanak njihovih mutacija označen je s dva markera: M343 i M269.

Ove haplogrupe ima najviše na zapadu Europe, posebno je visok postotak među Baskima s čijeg područja se stanovništvo širilo na sjever poslije ledenoga doba. Ova haplogrupa je velika značajka Iraca, ali stanovništvo se u Irsku doseljavalo poslije ledenog doba.

Haplotip Eu15, odnosno haplogrupa K2 po NNG nomenklaturi

Ovaj Y kromosom dosad nije nađen u Hrvatskoj. Redoslijed mutacija označen markerima je slijedeći: M168-M89-M9-M70. Mutacija je nastala na Bliskom ili Srednjem istoku. U Europu je pristigao prije oko 30.000 godina. Misli se da je to prvo doseljavanje potomakaHomo sapiensa s Bliskog istoka preko Male Azije pa Balkanskog poluotoka, ali i obalama Mediterana (Wells 2006). Ovo otkriće je značajno jer pomaže razumijevanju pojava novih paleolitičkih kultura u Europi. Smatra se da su povećanju ove haplogrupe u Mediteranu mogli pridonijeti i Feničani doseljavanjem u kolonije koje su osnivali, a Feničani su imali značajan udio haplogrupe K2 (Wells 2006, Jurić 2007.) 

Ovu haplogrupu ima Kablarević (St. Mikanovci). Haplogrupu K2, odnosno haplotip Eu15, radi lakšeg svladavanja nomenklature mogli bi nazvati feničanskim haplotipom (haplogrupom).

Rod prezimena  Kablarević jedini je u Hrvatskoj, a nosilac je izuzetno rijetkog Y kromosoma. Za sada ovu pojavu treba smatrati slučajnošću, ali ovaj slučaj može biti poticaj da se pristupi istraživanju varijabilnosti haplogrupa unutar prezimena.   

Haplotip Eu7, odnosno haplogrupa I po NNG nomenklaturi

U haplogrupu I svrstani su haplotipovi Eu7 i Eu8. Ovo spajanje je pojasnilo podrijetlo haplotipa Eu8. Naime, jasno je da je Eu8 nastao mutacijom iz Eu7 i to iz mutacije koja je označena P37.2 za koju je sigurno da je nastala uz istočnu jadransku obalu.

Nastala mutacija koja je označena kao Eu8 označena je markerom M26. Po najnovijem načinu označavanja različitosti u haplogrupi I (Underhill i sur. 2007.) veza ta dva haplotipa je sljedeća: I2a*(P37.2)-I2a1*(M26). Ovim novim tumačenjem postalo je nedvojbeno da se Eu8, koji se javlja raštrkano po Mediteranu, tamo pojavio seljenjem  predaka Hrvata s jadranske obale na obale diljem Sredozemnog mora. Tih davnih iseljenika s naše obale naročito je mnogo na Sardiniji, Korzici pa i u okolici Cadiza, zapadno od Gibraltara gdje je nekada bila fenička kolonija. Ovim spoznajama odbačena su neka ranija mišljenja da je Eu8 (M26) razmješten po obalama Sredozemlja pristizao sa zapada Europe.  

Haplogrupu I od analiziranih Šokaca imaju sljedeći davatelji uzoraka: Apić (Vinkovci), Augustinović (Semeljci), Babaić (St.Mikanovci), Brlić (Davor), Ciganović (Budrovci), Čavčić (Podvinje), Debelić (Prkovci), Ferić (Sapci), Jerković (St.Mikanovci), Juzbašić (Županja), Kapetanović (Donja Motičina), Liščić (Vinkovci), Mandić (Široko Polje), Pačarić (Semeljci), Ručević (St. Mikanovci), Subotić (Nijemci), Šalić F. (Viškovci), Šalić T. (Viškovci), Takšić (Vinkovci), Vragolović D. (Strizivojna) i Vragolović J. (Strizivojna).

Preci po očevoj lozi davatelja uzoraka s haplogrupom I pristigli su u Europu s Bliskog istoka prije oko 20.000 godina. Noviji izračuni (Underhill i sur. 2007.) pokazuju da je to vjerojatnije bilo i ranije, možda i prije 28.000 godina. U opisu rezultata koja je iz SAD-a, odNational Geographica, dobio svaki pripadnik ove haplogrupe I, stoji da je ovim doseljavanjem naseljen Balkan («Occupying the Balkans»). Istočno od Hrvatske i BiH kasnijim neolitskim doseljavanjem smanjuje se udio haplogrupe I, dok je na hrvatskom povijesnom području haplogrupa I (haplotip Eu7) najučestalija, s većim udjelom nego kod bilo kojeg drugog naroda. Ova haplogrupa je glavna značajka Hrvata pa sam je zato nazvao i hrvatskim haplotipom odnosno hrvatskom haplogrupom. Unutar haplogrupe I po NNG nomenklaturi nađeni su sljedeći markeri: M170, P37.2, M253 i M227.

Osim Hrvata veliki udio haplogrupe I imaju i Bošnjaci te Šveđani i Norvežani. To znači da je poslije ledenog doba, kada se u Skandinaviji otopio led, najbrojnije doseljavanje bilo s tople jadranske obale. Istočno od Karpata najveći udio haplogrupe I nađen je među Moldavcima. Od istočnoeuropskih naroda izgleda da ove haplogrupe najviše imaju Bjelorusi. Među Nijemcima najviše ga je na području Pruske i oko Kiela. Na području Švedske s kojeg su u pohode polazili Vikinzi udio haplogrupe I visok je otprilike kao i kod Hrvata. Veliki je udio haplogrupe I i kod Danaca. Ovakav razmještaj haplogrupe I pobudio je značajan interes, pa je na simpoziju održanom na Sveučilištu Cambridge haplogrupa I bila temeljito analizirana i raspravljena. Istaknuto je da je ova haplogrupa europska paleolitička značajka. Kod toga treba istaknuti da je Underhill najveći autoritet kada je u pitanju metodika analiza Y kromosoma. Iznesena je i hipoteza da su nosioci ove haplogrupe I govorili vlastitim, očito predindoeuropskim, jezikom. Kako su paleolitski nosioci haplogrupe I (haplotipa Eu7) preci Hrvata više od bilo kojeg drugog naroda bilo bi logično početi tragati za eventualnim ostacima toga jezika.

Haplotip Eu4, odnosno haplogrupa E po NNG nomenklaturi

Preci ove haplogrupe su na Bliski istok preko Sueza počeli pristizati prije oko 30.000 godina. Bili su sudionici pokretanja neolitske revolucije, za koju sve više autora smatra da je bila dosada najveće ubrzanje razvoja ljudskog društva. U tome su razdoblju stvoreni uvjeti porasta brojnosti ljudi za nevjerojatnih 50.000%. Naime, u neolitskoj revoluciji pripitomljene su biljke i životinje te je počela proizvodnja hrane. Tada je otkrivena  tehnika proizvodnje keramike, a osmišljenim oslikavanjem keramike započinju i prvi «zapisi». Povećanjem populacije ljudi na Bliskom istoku, s toga prostora počelo je seljenje na sve strane svijeta pa i preko Male Azije na Balkanski poluotok te dalje na sjever, zapad i istok ostatka Europe. Na područje s kojega su uzeti uzorci Šokaca nosioci ove haplogrupe donose starčevačku kulturu kojom započinje neolitizacija. Najstariji nalaz koji dokazuje započetu neolitizaciju nađen je kod Zadubravlja i star je preko 8.000 godina.

Među Šokcima ova haplogrupa je utvrđena na sljedećim davateljima uzoraka: Ferić (Slavonski Kobaš), Cvrković (Vinkovci), Čordašić (Vinkovci), Martinović (St. Mikanovci), Vuković (Gašinci).

Marker svih davatelja je M35 i svrstani su u suphaplogrupu E3b. Ovu haplogrupu svrstao sam među neolitske haplotipove (haplogrupe), jer su preci davatelja ove haplogrupe širili neolitsku revoluciju po Europi. Narodi sjeverne Afrike imaju veliki udio ove haplogrupe kao i Grci, Albanci, pa i Srbi.

Haplotip Eu9, odnosno haplogrupa J po NNG nomenklaturi

Preci nosilaca haplogrupe J također spadaju u neolitske donosioce revolucionarnih promjena na područje Europe, a pristižu prije oko 8.000 godina. Veliki udio ove haplogrupe imaju žitelji Bliskog istoka te Mezopotamije. Veliki postotak imaju ga i Turci, Kurdi, a Židovi ga smatraju svojom značajkom. Među Šokcima nađen je na davateljima: Josipović (Koritna), Šokčević (Gunja) i Zaluški (Vinkovci). Unutar ove haplogrupe nađeni su markeri M172 koji su označeni kao haplogrupa J2 i marker M304 označen kao haplogrupa J. Davatelj uzorka Šokčević ima zajedničkog pretka s banom Šokčevićem pa sada znamo da je Ban imao haplogrupu J2(M172), odnosno haplotip Eu9.

Haplotip Eu19, odnosno haplogrupa R1a po NNG nomenklaturi

Ova haplogrupa nastala je mutacijom označenom markerom M17 tek prije oko 15.000 godina. Smatra se da je nastala u ukrajinskoj, a možda i u ruskoj stepi. Nosioci ove genetičke značajke početkom topljenjem leda, odnosno zatopljenja širili su se na sjever prema Finskoj, Norveškoj i Švedskoj, slično kao što su se zatopljenjem i otapanjem leda na sjever širili i nosioci baskijskog i hrvatskog haplotipa. Ova slavenska haplogrupa glavno je obilježje Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Poljaka, Slovaka, pa i Mađara, ali ne i Hrvata, Čeha, Slovenaca, Srba, Bošnjaka i Makedonaca, naroda čiji jezik pripada slavenskoj grupi jezika.

Poslije domestikacije konja u ukrajinskoj stepi populacije ove haplogrupe usvajaju tehniku jahanja, koriste borna kola i počinju prodore na jug na područje Perzije, Indije, Male Azije, Grčke, pa i zapadno od Dunava. Nazivaju ih raznim imenima: Arijcima, Hetitima, Medijcima, a kasnije Skitima. Na područja Perzije i Indije šire indoeuropski jezik, a na zapadu vjerojatno samo povećavaju razlike unutar već postojećeg indoeuropskog jezika. Značajni prodor na hrvatsko povijesno područje započinje oko 1100 godina prije Krista. Pristigli konjanici su vladajući sloj Daljske i Bosutske grupe, grupe Martijanec-Kaptol, grupe Budinjak, Kolapijana i Japoda, uz veliki utjecaj među Liburnima. Pristizanje ovih konjanika je izuzetno dobro registrirano arheološkim nalazima.

Po dosada poznatoj različitosti unutar haplogrupe R1a, i njenim razmještajem po Hrvatskoj i BiH, moguće je postaviti hipotezu da je ovim prodorom prije oko 3000 godina na područje Hrvatske pristigao najveći broj predaka današnjih nositelja ove haplogrupe. Sigurno je ova haplogrupa pristizala i seobom naroda. Međutim, prije oko 2.500 godina prevlast konjanika Azije je tolika da se kasnija pristizanja ovoga haplotipa mogu tumačiti kroz pridruživanje stanovništva s ovim haplotipom azijatskim prodorima Huna, Avara i Mongola. Veći broj tada pristiglih nosilaca slavenskog haplotipa vjerojatno su već bili u istočnoj Panoniji s druge strane dunavskog limesa. Šokci davatelji uzorka koji su imali Eu19 haplotip odnosno haplogrupu R1a su: Barić (Kondrić), Benko (Baranjsko Petrovo Selo), Budrovac (Budrovci), Jurić (St. Mikanovci), Kedačić (Budrovci), Petričević (St. Mikanovci), Senčić (Vinkovci).  Unutar ove haplogupe utvrđena su dva markera; M17 i SRY 10831.2, a oba su označena kao suphaplogrupa R1a1.       

Hrvatski haplotip Eu7, odnosno haplogrupa I, najveća je značajka Hrvata, čak i onih koji imaju druge haplotipove odnosno haplogrupe

Već sam nekoliko puta napisao da je Eu7, odnosno haplogrupa I najveća ili barem vrlo značajna genetička značajka svih Hrvata, pa i onih koji imaju druge haplotipove. Objašnjenje je dosta jednostavno pa ipak ima dosta zahtjeva da to detaljnije objasnim. Iznesena tvrdnja počiva na činjenici da se genetičko podrijetlo duboko u prošlost otkriva preko različitosti dijela Y kromosoma koji se ne rekombinira, a taj dio Y kromosoma je maleni dio cijelog genoma svakog pojedinca. Prema Sykesu (2006.) na Y kromosomu su samo 27 gena, a neki misle da ih je samo nekoliko funkcionalnih. Na svim kromosomima svako ljudsko biće ima oko 30.000 gena. Te gene svakom pojedincu po određenim genetičkim zakonitostima prenose svi njegovi preci, znači preci različitih haplogrupa.

Kako je među Šokcima oko 50% nositelja Eu7, znači hrvatskog haplotipa (haplogrupe I), tada po zakonu vjerojatnosti Šokci u prosjeku imaju 50% predaka nositelja Eu7, odnosno haplogrupe I pa su oko 50% gena naslijedili od predaka s hrvatskim haplotipom i taj haplotip im je najbrojnija genetička značajka.

Nalazio sam osobe koje su u srodstvu s mojim šukundjedovima i koje su naslijedile Y kromosom po muškom slijedu potomaka. Tragao sam za takvim potomcima 8 mojih šukundjedova, oni su iz kućnih zadruga (rodova): Jurića, Vragolovića, Petričevića, Babaića, Kablarevića, Kulundžića, Jerkovića i Pejakovića. Za 7 loza mojih šukundjedova prikazani su haplotipovi (haplogrupe) u ovom radu, a još uvijek nisam našao slijed loze Kulundžića.  Moj šukundjed, kao Europljanin s najranijim pristiglim precima, iz loze je Pejakovića i baskijskog je haplotipa Eu18 te sam njegovom lozom dobio oko 12,5% gena od svih dobivenih gena 8 šukundjedova. Iz druge loze po starosti u Europi mi je šukundjed Kablarević haplogrupe K2 i od njega sam također naslijedio oko 12,5% gena. Imam tri šukundjeda nosioca hrvatskog haplotipa Eu7 (Vragolović, Babaić, Jerković) i od njih sam naslijedio oko 37,5% gena, a šukundjedovi sa slavenskim haplotipovima Eu19 su iz zadruga Jurić i Petričević i od njih sam naslijedio oko 25% gena, a za 12,5% gena od šukundjeda Kulundžića još uvijek ne znam haplotip. Kod iznošenja ovih podataka treba reći da su i šukundjedovi imali gene od svojih predaka raznih haplotipova  i da su oni dalje prenosili gene dobivene iz loza tih haplotipova.

Naravno, postoji vjerojatnost da u matičnim knjigama nisu upisani stvarni biološki preci, ali i učestalost takvih pojava trebala bi biti korelativno povezana s postocima haplotipova u populaciji.

Prema tome, postoci haplotipova u nekoj populaciji prenose se na potomstvo kao postoci svih gena. Postotak haplogrupe I među Hrvatima trebao bi biti i prosječni postotak gena Hrvata naslijeđenih od predaka s haplogrupom I. To vrijedi za sve haplogrupe. Naravno, svaki prosjek neke populacije ima i standardnu devijaciju.

ZAKLJUČCI

Šokci su autohtoni kao i ostali dio hrvatskog naroda.

Možemo zaključiti da je glavna genetička značajka svih Šokaca hrvatski haplotip Eu7, odnosno haplogrupa I.

Šokci imaju nešto veći udio neolitskih haplogrupa.

Najveća razlika između Šokaca i rezultata uzorka iz cijele Hrvatske koje je publicirala Semino i suradnici 2000. godine je postotni udio slavenskog haplotipa, kojega Šokci imaju svega 16,67%, a u istraživanjima Ornelle Semino iznosio je 29,31%. Na osnovu analiza koje nisu objavljene (Jurić 2007) sigurno je da je udio slavenskog haplotipa kod Šokaca znatno manji od prosjeka ostalog dijela Hrvatske, ali viši od uzorka iz zapadne Hercegovine i Splitsko-dalmatinske županije.

ZAHVALA

Na donaciji za obavljanje analiza uzoraka s đakovačkog područja zahvaljujem se Gradu Đakovu i tvrtci „Đakovačka vina“ d.d. Na trudu oko pronalaženja donatora i davatelja uzoraka zahvaljujem se gospodinu. Marinku Zirdumu, predsjedniku Ogranka Matice hrvatske, Đakovo. Zahvalan sam na osobnoj donaciji gospodinu Luki Bebiću, čijim sredstvima su financirani troškovi analiza dijela uzoraka Šokaca. Zahvalan sam sinu Davoru na lektoriranju teksta prije predaje za tisak. Na pomoći pri pripremi ovoga rada zahvaljujem se dipl.ing. Mirjani Mihelčić i mr.sc. Vlatki Čubrić Čurik.

LITERATURA

Dimitrijević, S., Težak-Gregl, T., Majnarić-Pandžić, N. (1998), Prapovijest, Naprijed, Zagreb.

GenographicProject (2007), Dokumentacijaorezultatimaanalizadavalacauzoraka.

Herodot (2000), Povijest, Maticahrvatska, Zagreb.

Jurić, I. (2003), Genetičko podrijetlo Hrvataetnogeneza igenetičkaotkrića, Vlastitanaklada, Zagreb.

Jurić, I. (2005a), GenetičkopodrijetloHrvataetnogenezaigenetičkaotkrića, Slob. Dalmacija, Split.

Jurić, I. (2005b), On the Y Chromosome Haplotype of the First Farmers in the Historical Territory of Croatia and the Directions of Agricultural Diffusion in Europe, Agric. conspec. sci., 70(4):121-126.

Jurić, I. (2007), Neobjavljeni podaci.

Jurić I. (2007) Genetičko podrijetlo šokačkih rodova na području Vinkovaca u Godišnjaku za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, broj 24 za 2006. godinu, Vinkovci, str. 143-160

Semino, O., Passarino, G., Oefner, P. J., Lin, A. A., Arbuzova, S., Beckman, L. E., De Benedictis, G., Francalacci, P., Kouvatsi, A., Limborska, S., Marcikic, M., Mika, A., Mika, B., Primorac, D., Santachiara-Benerecetti, A. S., Cavalli-Sforza, L. L., Underhill, P. A. (2000.), The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in Extant Europeans: A Y Chromosome Perspective. Science, Vol. 290(5494), str. 1155-1159.

Sykes, B. (2001), The Seven Daughters of Eve, W. W. Norton & Company, New York−London.

Sykes, B. (2006), Saxons, Vikings, and Celts. W.W. Norton & Company, New York,-London

The Y Chromosome Consortium (2002), A Nomenclature System for the Tree of Human Y-Chromosomal Binary Haplogroups. Genome Research, Vol. 12(2), str. 339-348.

Underhill, P. A. (2003), Inferring Human History: Clues fromY-Chromosome Haplotypes. Cold Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology. Vol. LXVIII. 487-493.

Underhill, P. A., Shen, P., Lin, A. A., Jin, L., Passarino, G., Yang, W. H., Kauffman, E., Bonné-Tamir, B., Bertranpetit, J., Francalacci, P., Ibrahim, M., Jenkins, T., Kidd, J. R., Mehdi, S. Q., Seielstad, M. T., Wells, R. S., Piazza, A., Davis, R. W., Feldman, M. W., Cavalli–Sforza, L. L., Oefner, P. J. (2000), Y chromosome sequence variation and the history of human populations. Nature Genetics, Vol. 26(3), str. 358-361.

Underhill, P. A., Myres N.M., Rootsi S., Chow C.E.T., Lin A.A., King O.R., Zhivotovsky L.A., Balanovsky O., Pshenichnov A., Ritchie K.H., Cavalli-Sforza L.L., Kivisild T., Villems R., Woodward S.R. (2007), New Phylogenetic Relationships for Y-chromosome Haplogroup I: Reappraising its Phylogeography and Prehistory, u Rethinking the human revolution ed. P.Mellars, K.Boyle, O.Bar-Yosef&C.Stringer. McDonald Institute Monographs. University of Cambridge.

Wells, R. S. (2006), Deep ancestry. Inside the Genographic project. National Geographic, Washington.

SAŽETAK

Analizom 42 uzorka Šokaca utvrđeno je da njih 50% ima haplotip Eu7, odnosno haplogrupu I, koja je od svih haplogrupa najveća genetička značajka hrvatskog naroda.

Nedvojbeno je da su Šokci autohtoni i da im je većina predaka (nosioci Eu7, Eu15 i Eu18) na hrvatskom povijesnom području već desecima tisuća godina. Značajku autohtonosti imaju i baštinici neolitskih haplotipova Eu4 i Eu9 (haplogrupe E i J), pa i veći dio baštinika haplotipa Eu19 (haplogrupe R1a). Haplogrupu R1a na hrvatsko su povijesno područje počele unositi konjaničke skupine prije oko 3.000 godina. 

Izobilje plodnog tla i činjenica da se velika većina šokačkih rodova od kojih su uzeti uzorci donedavno bavila isključivo poljoprivredom, vjerojatno je razlog da je među Šokcima veći postotak potomaka neolitskih doseljenika (haplogrupe E i J) koji su za vrijeme starčevačke kulture, prije oko 8.000 godina, donijeli znanja ratarske proizvodnje i uzgoja domaćih životinja. Nije isključeno da je među Šokcima neolitskih haplotipova više nego u bilo kojoj regiji u Hrvatskoj.

Iznenađujuće je da je na analiziranom uzorku Šokaca nađeno svega 16,67 % haplotipa Eu19, odnosno haplogrupe R1a, koja je glavna značajka istočnih Slavena.

izvor: web HAZUD

sokacgranicar @ 14:07 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 6, 2013

dr.Ivan Jurić

SUMMARY

After analysis of 42 samples of Šokci it was determined that 50 % of analysed samples are Eu7 haplotype, i.e. haplogroup I, which is characteristic group for Croatian people.

Šokci are autochthonous for the area of Croatia in last 10.000 years and more (carriers of Eu7, Eu15 and Eu18). Characteristics of autochthonous haplotypes have also Neolithic haplotypes Eu4 and Eu9 (haplogroups E and J) and most of haplotypes Eu19 (haplogroup R1a). Haplogroup R1a entered by movements of horseman on Croatian area c.3000 years ago. Riches of fertile land and fact that Šokci were farmers connected with land and agriculture is probably reason that among Šokci is big percent of Neolithic emigrants (haplogroups I and II)which are in time of ‘starčevačka’ culture, around 8.000 years ago, brought the knowledge of cultivation of land and plant and animal production. It is reasonably to believe that among Šokci are more Neolithic haplotypes then in any other region of Croatia. Interesting, among Šokci was found only 16,67 % haplotypes Eu19, i.e. haplogroup R1a, which is main characteristic of East Slaves.

 

sokacgranicar @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 1, 2013
 

 Autor - Marinko Vuković  Arhiv HAZU, Zagreb, Hrvatska

Uzimajući kao polazište činjenicu da historiografija do danas nije ponudila zadovoljavajući znanstveni odgovor na podrijetlo etnonima Šokac i hrvatske etničke podskupina istoimenog, u ovom članku sve radove historiografije, ali Također etnologije i jezikoslovlja, na tu temu dosad su analizirani, uzimajući strogi kritički pristup. Stoga je dana prihvatljiva verzija tijek događaja i kronološki i geografski okvir podrijetla etnonima. Budući da su znanstvene discipline istraživanja povezan s različitim geopolitičkim područjima, trenutno postoji nekoliko teorija o podrijetlu pojma - albanske teorije, mađarske teoriji, Saxon teorije, rumunjskog teoriju i anthroponomical teorije. Stoga pristup analizi mora biti multidisciplinarna na više od jedne razine. U povijesnom kontekstu, članak nudi pregled povijesnih činjenica o podrijetlu i asimilacija migracija procesa etničkih skupina važnih za nastanak etnonima, u jezičnom kontekstu, istražuje nekoliko mogućih korijene, u smislu jezika, od etnonim; konačno, u etnološkoj kontekstu, etnografske, Onomastička i povijesni pojmovi se smatraju kao sredstvo pružanja šire objašnjenje problematično. Glavna ideja je da se ustvrditi prihvatljivo znanstveno hipoteza o podrijetlu etnonima s tumačenjem procesu njenog formiranja.

Vrlo je vjerojatno da je izvorni korištenje termina dogodila na području na istoku današnje Bosne ili u svojim istočnim područjima oko gornjeg i srednjeg dijela toka rijeke Drine. Bilo je u tom području da etnonim Šokac kao apelacije u obliku i značenju koje znamo danas je korišten za katolike za prvi put. Prema našim saznanjima, ovo imenovanje je započeo prvi koji će se koristiti u albanskom etničkom području za katoličkih Albanaca. Riječ potom ušao u jezik Vlacho-albanske etničke supstrata: drugim riječima, to je bio premješten iz albanskom u vlaškom jeziku (Rumunjska). S pravoslavnim Vlasima, izraz započeo svoj put kroz daljnje promjene oblika, značenja i širenje. Romanizirano albanski uvjeti postupno postala Slavicised između 13. i 15.stoljeća i postao sastavni dio pravoslavne slavenske jezične korpusa. Pojava njemačkih katoličkih saksonskih rudara u područjima istočne Bosne, Stari Vlah, Crne Gore i Kosova je važna etapa u razvoju etnonim Šokac. Pravoslavna Vlacho-Albano-slavenska etničko supstrat (Vlasi), koji je obavljao poslove karavanske trgovine od Jadrana do južne Mađarske, uglavnom preko regiji podrinjskog (područje duž toka rijeke Drine), došao u kontakt s Saksonaca i slavenski katolici koji žive u gradovima i naseljima rudara iz druge polovice trinaestog stoljeća naovamo. U Saksonci uglavnom iselili iz tih mjesta, ili bili asimilirani u slavenskim stanovništvom ako ostanu tamo, na kraju četrnaestog stoljeća, i tako u njima nije ostao samo slavenski katoličku i Krstjan (manihejskog) populaciju (u Višegradu, Srebrenici , Zvornik i tako dalje), koji se razlikovao od Vlaha s obzirom na ispovijed, jeziku i načinu života. Pojam, izvorno se koristi u područjima istočne Bosne, Stari Vlah, Crne Gore i Kosova, a zatim je prebačen u urbanoj katoličke i Krstjan stanovništva, prvi u Podrinju, a potom daljnje vlaških migracija, osobito nakon turskih osvajanja, također Preostali starosjedilac stanovništvo Bosne. Ubrzo nakon pada Bosne pod osmansku vlast, etnonim Šokac ostao u upotrebi samo za bosanskog katolika. Vlasi prevoziti robu južnoj Mađarskoj i šire, a time i kroz njih ova riječ može također su ušli u rumunjskom jeziku, u kojoj je zadržao svoj izvorni smisao, označava Nijemaca koji žive u urbanim naseljima, dok se na jugu - u svom izvornom području - da Izvorno značenje razvio u pojam označava priznanje, dok je izgubio svoju etničku konotaciju Nijemaca (Saksonci).
Sažetak
Autor polazi od činjenice da historiografija do danas nije dala znanstveno zadovoljavajući odgovor o podrijetlu etnonima Šokac i istoimene hrvatske subetničke skupine, premda se u historiografiji i srodnim znanostima o tome dosta raspravljalo. Analizira sve dosadašnje pokušaje i na temelju kritičkog pristupa sintetizira odgovor, pokušavajući dati prihvatljiv faktografski, vremenski i geografski okvir njegova postanka.

Sumary
Taking as its starting point the fact that historiography up to the present day has not offered any satisfactory scholarly answer on the origin of the ethnonym Šokac and the Croatian ethnic sub-group bearing the same name, in this article all the works of historiography, but also of ethnology and linguistics, on the topic so far are analysed, taking a strict critical approach. Hence an acceptable version of the course of events and a chronological and geographical framework of the origin of the ethnonym are given. Since the scholarly disciplines of the research are connected to various geopolitical areas, there are currently several theories on the origin of the term – the Albanian theory, the Hungarian theory, the Saxon theory, the Romanian theory and the anthroponomical theory. Consequently the approach to the analysis has to be multidisciplinary on more than one level. In the historical context, the article offers an overview of historical facts on the origin and assimilation-migration processes of ethnical groups important for the emergence of the ethnonym; in the linguistic context, it explores several possible origins, in terms of language, of the ethnonym; finally, in the ethnological context, ethnographic, onomastic and historical notions are considered as means of providing a wider explanation of the problematic. The main idea is to posit an acceptable scholarly hypothesis concerning the origin of the ethnonym with the interpretation of the process of its formation.
It is most probable that the original use of the term occurred in the area to the east of present-day Bosnia or in its eastern areas around the upper and middle section of the flow of the River Drina. It was in this area that the ethnonym Šokac as an appellation in the shape and meaning that we know today was used for Catholics for the first time. According to the best of our knowledge, this appellation started first to be used in the Albanian ethnic area for Catholic Albanians. The word afterwards entered the language of the Vlacho-Albanian ethnic substratum: in other words, it was transferred from Albanian into the Vlach language (Romanian). With the Orthodox Vlachs, the term started its journey through further changes of shape, meaning and dissemination. Romanised Albanian terms gradually became Slavicised between the thirteenth and the fifteenth century and became a constitutive part of the Orthodox Slavic linguistic corpus. The appearance of German Catholic Saxon miners in the areas of eastern Bosnia, Stari Vlah, Montenegro and Kosovo is an important stage in the development of the ethnonym Šokac. The Orthodox Vlacho-Albano-Slavic ethnic substratum (Vlachs), who performed tasks of caravan trade from the Adriatic to southern Hungary, mostly via the region of Podrinje (the area along the flow of the River Drina), came into contact with Saxons and Slavic Catholics living in towns and settlements of miners from the second half of the thirteenth century onwards. The Saxons mostly moved out of these places, or became assimilated into the Slavic population if they stayed there, at the end of the fourteenth century, and so in them there remained only a Slavic Catholic and Krstjan (Manichaean) population (in Višegrad, Srebrenica, Zvornik and so on), which differed from the Vlachs with regard to confession, language and way of life. The term, originally used in the areas of eastern Bosnia, Stari Vlah, Montenegro and Kosovo, was then transferred to the urban Catholic and Krstjan population, first in Podrinje, and then by further Vlach migrations, especially after the Ottoman conquest, also to the remaining aboriginal population of Bosnia. Soon after the fall of Bosnia under Ottoman rule, the ethnonym Šokac remained in use only for Bosnian Catholics. The Vlachs transported goods to southern Hungary and beyond, and thus through them this word might also have entered the Romanian language, in which it retained its original meaning, denoting Germans living in urban settlements, whereas in the south – in its source area – that original meaning developed into the term denoting a confession, while it lost its ethnic connotation of Germans (Saxons).
The Problem of the Origin of the Šokci and Its Reflection in Historiography

Marinko Vuković ; Archive of the Croatian Academy of Scienes & Arts


sokacgranicar @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.